Fantastično raskrinkana suvremenost

Ono što se prečesto događa u, ne samo našem, modernom teatru – potreba da autori predstava budu originalni i pod cijenu upropaštavanja svega što je dramatičar ili pisac dramskog predloška napisao – na sreću, nije se dogodilo ni vidjelo u predstavi Majstor i Margarita, 9. srpnja koju je prema Bulgakovljevu romanu dramatizirao, scenografski situirao i odlično režirao slovački redatelj Ondrej Spišak, a pod šatorom Teatra Tatro iz Nitre iz Slovačke pred zagrebačkom publikom u Močvari, slovački glumci odigrali.

Predstava, glume je glumci iz više slovačkih kazališta, zorno nam prispodobljuje sadržaj romana; što se događa u Moskvi tridesetih godina prošloga stoljeća kada se pojavi sotona u liku profesora Wolanda i što se zbiva u Jeruzalemu u doba Poncija Pilata, kojega muči grizodušje jer nije spriječio razapinjanje Isusa Krista. Poput amblematskog romana, predstava jasno predočava zlo univerzalnih razmjera i ljubav, koja je kadra nadjačati najveće muke i sumnje. I, kako piše u afiši predstave, „ukazuje na opasnosti kojima se izlaže pojedinac koji drži do svoje slobode, bio on mesija ili bezimeni umjetnik, u jednoj totalitarnoj državi“. Premjestimo li sve to u naše doba, smjestimo li ga u globalističke i neoliberalne totalitarističke okvire, u sadržaju predstave otkrit ćemo ne samo Bulgakovljevo doba nego suvremenost i suvremenost.

Woland u predstavi Majstor i Margarita / Snimio Ctibor Bachraty

Spišak, a očito je riječ o izvrsnu redatelju i odličnu dramaturgu, nije upao u zamku samodostatnosti i samoljublja pa Bulgakova podredio sebi, nego je velikoga pisca afirmirao i tako afirmirao sebe. Nije pristao na mrcvarenje zdrava razuma i na postdramsku fragmentaciju umjetnosti pa publici ponudio tek isječke bogate romaneskne strukture, točnije nemušte asocijacije, nego je uronio u dubinu sadržaja i do u detalje rastvorio kompleksnost romana.

Uradio je to šokantno dobro jer mu cilj nije bio šokirati publiku dramaturškim prekrajanjem pisca i „inovativnom“ redateljskom koncepcijom, nego onim što je Bulgakov tridesetih godina prošloga stoljeća prepoznao kao tadašnju stvarnost i kao našu sadašnjost, a vjerojatno i budućnost. Zapravo kao iskustvo naše civilizacije, koja nije promijenila čovjeka jer je čovjek nju ”podredio“ zlu, a ne dobru, licemjerju, a ne ljubavi, laži, a ne Istini.

Takav čovjek nema hrabrosti da se suoči sa svim onim što je Bulgakov u remek-djelu 20. stoljeća sažeo, umjetnički analizirao i sintetizirao, što je baština ljubavi, teologije, filozofije, kulture i dobra naše civilizacije, ali i slika zla, licemjerja, laži, kukavičluka, svega onoga što suvremeni čovjek producira kao napredak. Zbog tog ”napretka“ čovjekov se strah pretvorio u konfuznost života, preživljavanje u životarenje, čežnja za općom slobodom u samoljublje vlastite slobode, suosjećanje u narcisoidnost i žudnju za uspjehom...

Sve je to današnjega čovjeka transformiralo u zombija koji nije kadar ni osjetiti, a kamoli pojmiti sve ono što je Bulgakov u Majstoru i Margariti anticipirao kao problem svakoga totalitarizma. Ali i judeokršćanske civilizacije, koja se zbog straha od prošlosti ne usudi oduprijeti navalama barbarstva u obliku novih vjerovanja, religija, sotonizma, društvenih pokreta, lažnih sloboda, svega onoga što se često skriva u riječi moderno, a što nema uporišta u baštini i kontinuitetu civilizacije, koja se još diči svojom nenadmašenom veličinom.

Sve što je Bulgakov prepoznao kao valere civilizacije Spišak je predstavom dočarao. Kao čovjek i kao umjetnik on to vidi i osjeća, dramaturški ističe i potencira. Čak i kada pisca posuvremenjuje – kada ga suočava sa suvremenim iščitavanjem, tumačenjem i interpretiranjem – to mu u predstavi rade glumci iz publike, nagovarajući publiku da se odupre samo jednoj redateljskoj interpretaciji i jasnim porukama predstave koje, htjeli mi to priznati ili ne priznati, ipak zagovaraju iskonsko, arhetipsko, teatru imanentno i svevremeno. Razvidno i bez zadrške, dakle hrabro, redatelj nam jasno poručuje da se moramo suočiti sa svim onim što skrivamo ili, iskrivljeno interpretirajući, svojem egu prilagođavamo.

Sve bi to bilo nezamislivo bez izvrsnih glumaca, koji su to ne samo izveli nego i uvjerljivo živjeli piščeve sadržaje, tu veličanstvenu literarnu dramsku grotesku u kojoj se „nalazi sve što današnji čovjekov duh intrigira i muči, u što sumnja i vjeruje, čemu se nada i pred čim strepi, što ga zarobljava i oslobađa“. Konačno, što je suvišno obrazlagati jer je odveć vidljivo svakomu tko „želi duboko zaroniti u slojevite Bulgakovljeve dubine i prepustiti se matici njegove sveobuhvatnosti i svevremenosti“. Svakomu tko se ne boji suočiti s vlastitim Wolandom i vlastitim Ješuom Ha-Nocrijem.